« Kraljevstvo nebesko | Naslovna stranica | Nevidljivi orao - Povijest okultnog nacizma »
Škola Summerhill
Napisao: Branimir Bunjac | 2.07.2005.
Škola Summerhill, A. S. Neill, Zagreb, 1999.
Uz klasične, standardizirane, nastavne programe i pedagoške sheme, koje propisuju Državna ministarstva, u mnogim državama dopušta se osnivanje privatnih škola, koje provode eksperimentalne programe. Ti programi ponekad su stroži od općeprihvaćenih, pa djeca ponegdje nose uniforme, dijele se po spolovima, imaju planirano čak i slobodno vrijeme, a i za mali prekršaj, poput npr. pušenja, mogu biti izbačena iz škole. No, postoje i privatne škole u kojima se učenicima dopušta sloboda do te mjere, da se «obični» roditelj-interesent u početku zaprepasti (pozitivno ili negativno) s onim što škola nudi, u usporedbi s državnim školama. Sigurno ste čuli za škole kakve su Waldorf ili Montesorri bar okvirno, ali sumnjam da su mnogi od vas ikada imali priliku proučiti rad škole Summerhill. Ta škola nastala je u Engleskoj i jedinstvena je u svijetu, jer iako ima već dosta dugu tradiciju, još nitko nije osnovao sličnu školu negdje drugdje. Dapače, i ovoj jedinoj školi Englesko ministarstvo prosvjete stalno prijeti zatvaranjem. Dok sam po prvi puta čitao knjigu i upoznavao se s idejom putem interneta i novina, bio sam, ja, koji se smatram vrlo «naprednim i liberalnim» učiteljem, zatečen, i zaključio sam da je Škola Summerhill ne napredna, nego napredna za 5000 godina unaprijed i da ne znam kako bih uopće mogao primijeniti te ideje, te da nema šanse da bih svoje dijete školovao po istom sistemu. Ali, ideja se pokazala neodoljivom i još i danas ne mogu je izbiti iz glave. Zato mislim da moram napisati ovu recenziju, kako bih uz pomoć nje, ali i vašu pomoć, rasčistio što se zaista može zaključiti u vezi škole Summerhill.
Školu Sumerhill nazivaju «Školom slobode». U njoj djeca, kojih ukupno nema više od stotine, imaju predmete kao i drugdje, nešto malo kreativnijih naziva, ali uglavnom sličnih sadržaja kako smo i i mi imali tijekom školovanja. Tako djeca imaju povijest i kemiju, ali i atelje za slikanje, drvodjeljstvo i studio za miksanje muzike. Razlika u odnosu na sve druge škole je u tome što učenici ne moraju pohađati nastavu ukoliko ne žele. I to uopće! Tako se dogodi da poneki učenik Summerhilla bude praktički nepismen u 15-oj godini. Odmah pomislimo:»Užas!», ali kasnije kad dođem u školu, u kojoj radim, shvatim da su mnoga djeca u dobi od 15 godina nepismena ili polupismena, dapače, prema strogim kriterijima pismenosti, 90 % djece je nepismeno po završetku Osnovne škole, usudim se reći (ali to je tema za neki drugi put). Osobno me zaprepašćuje koliko djece ne zna pročitati vlastiti rukopis, a neki se ne znaju ni potpisati! Zanimljivo je, pak, da u Summerhillu, ima djece, koja nikad ne hodaju na nastavu, a tada odjednom učitelji utvrde da su savršeno pismena! Sama od sebe, kao kad naše dijete nauči strani jezik gledajući satelitsku TV, bez «ovih-onih uspješnih» metoda. Zatim novi šok: ako učitelj ima prazne učionice, dobije otkaz! Danas kad sam učitelj, na prvu pomisao me vrijeđa takav pristup, ali sjetim se, dok sam bio učenik ili student, kako sam zazivao «Boga» da me riješi dosadnih učitelja. Potom, u školi se ne uzima za zlo psovka. Autor na jednom mjestu navodi kako učeničko:«Molim na WC» s početka školovanja u Summerhillu kasnije postane:«Odjebi. Idem kenjat». Bilo bi mi neugodno da mi se neki učenik tako ikada obrati, (iako bih ga u dubini duše podržao), ali svjestan sam da je učenički rječnik, kad odraslih nema u blizini, taj. I općenito, ne smatram psovku zlom, osobito ako nije personalizirana.
Što je onda Summerhill? Mjesto anarhije, potpunog divljanja, mjesto gdje se djeca po volji mogu drogirati i voditi ljubav? E, ne. On jest «Škola slobode», ali o slobodi odlučuju svi zajedno! Summerhill je škola samoupravljanja (kako to gordo zvuči!). Skupe se svi zaposlenici, uključujući ravnatelja, vrtlara, spremačicu i dijete od pet godina i glasaju o tjednim pravilima-što se jede, kad se ide spavati itd. i toga se svi moraju držati, inače snose određene sankcije. Ima učenika, koji školu shvaćaju kao mjesto za «divljanje», ali pouka Summerhilla svodi se na kraju da sloboda nije anarhija. Psovanje se ne kažnjava, ali se ni ne odobrava. U školi nije dozvoljeno zasnivati veze slične bračnima npr. da parovi budu zajedno u sobi, a Neill tu iznosi vrlo zanimljiva razmišljanja: prvo, da nijedna grupa roditelja ne bi, nigdje na svijetu, dozvolila poticanje seksualnih odnosa kod djece od strane odraslih, a drugo da je seksualna edukacija u školama besmislica, «gnjavaža» za djecu, jer «prave» informacije i dalje saznaju jedni od drugih, što god im mi pričali. Što se tiče vjere, autor vidi u Isusu vlastiti životni uzor, ali drži da vjera u život djece uglavnom unosi strah. Kakvo postane dijete koje je završilo školu Summerhill? Većina roditelja danas se boji da mu je dijete osuđeno «na propast» bez fakulteta ili kakvog drugog formalnog obrazovanja i da su im ruke po pitanju obrazovanja svezane. O tome svjedoče i milijuni prodanih knjiga A. S. Neilla u svijetu i samo stotinjak učenika u njegovoj školi. Ideje su roditeljima simpatične, očito, ali nitko svoju djecu ne ispisuje iz državnih škola da bi ih poslao u Summerhill. Autor ni ne poriče da djeca, koja su završila Summerhill, u pravilu ne postaju ni bankari ni generali, čak ni vrhunski sportaši, ali tvrdi da su njegovi bivši učenici, umjesto da budu prosječni, frustrirani, depresivni i prestrašeni pravnici ili činovnici, zauzvrat sretni tesari, zidari, kuhari, umjetnici i sl. Prema kriteriju dosezanja sreće u životu učenici Summerhilla kasnije daleko nadmaše svoje vršnjake školovane u državnim školama. Nadalje, bivši učenici Summerhilla u svom poslu su vrlo marljivi i ne zabušavaju, i niti jedan ne ostane na burzi! Oni su i nadasve iskreni ljudi, koje je, između ostalog, nemoguće lagati.
A. S. Neill započeo je raditi kao vrlo strog učitelj, ali s vremenom je nastavu prilagođavao dječjoj «samorelugaciji» da bi na kraju osnovao vlastitu školu. Primijetio je da su djeca prije svega vrlo egoistična, ali ako ih ne sputavamo, postanu sve više altruistična. Zatim, neko dijete voli raditi fizičke poslove u vrtiću i ponovno tek iza 20-te godine. Što se tiče učenja, djeca između 10-te i 12-te godine daleko više cijene igru od nastave. Želi reći da se uopće ne brinemo što je npr. naše dijete u petom razredu «popustilo» u učenju, jer će ono to bez problema nadoknaditi kad za to bude spremno. Ili ako naš šesnaestogodišnjak danima gazi po smeću na podu svoje sobe to ne znači da je lijen, već je to normalna faza odrastanja. Dalje, znanja koja stječemo u školi, praktički su neupotrebljiva u životu, osim kod upisa na fakultet, i kasnije ih zaboravljamo, i to je zaista tvrdnja s kojom se u potpunosti slažem, jer sam osobno živi dokaz da je tako. I danas nemam pojma o fizici, kemiji, njemačkom, glazbenom, a bližim se magisteriju! Čak sam hodao i na popravne ispite npr. u osmom razredu. Pisati, povijest, pa čak i latinski i grčki, i sve ostalo što me zanimalo, naučio sam sam kod kuće. Učiteljica iz matematike bila je vrlo stroga, pa sam dobro naučio kvadratnu jednadžbu i recimo drugi korijen, ali to znanje NIKAD u životu nisam praktično primijenio, baš kako tvrdi i Neill. Iskreno, i sa studija povijesti mnogo sam toga zaboravio, jer sam samo štreberski polagao ispite, koji nisu slijedili moje prave interese. U Summerhillu se ističu važnost smijeha i duhovitosti tijekom nastave. Autor navodi da se dobar učitelj smije zajedno s djetetom, a loš na račun djeteta. I s ovom tvrdnjom se slažem, jer samo malo smijeha prije, recimo, pisanja ispita, bitno smanjuje napetosti na relaciji učenik-učitelj. Sviđa mi se i pravilo Summerhilla po kojem učitelj ima jedini zadatak da bude prisutan u učionici. Zanimljivo, jer mnogi naši «metodičari» i «stručnjaci» kasne na sat 10, pa i 20 minuta. Ravnatelj u Summerhillu često sjedi na samoupravnim sjednicama i ne kaže ni riječ, ali zna da snažno utječe na zajednicu. To mi se čini točnim, jer kao dijete volio sam se sam igrati, ali da je netko blizu od starijih. Čim bi ostao sam, počinjale su «gluposti»: frižider, telefon, skok uvis s bratom preko kauča i sl. Prisutnost učitelja u fizičkom smislu doista je prvi i najvažniji standard u pedagoškom radu. Iznosi se i načelo po kojem su velike škole, s puno učenika, u kojem učenik nema «ime i prezime» izvan razreda, loše, te da treba škole podijeliti do te razine da ravnatelj zna svakog učenika ponaosob. Isto tako, trebalo bi škole osnivati na selu, što držim potpunom istinom. Djetetu do 15 godina, kako je to već i dokazano, priroda znači više od ne znam kojeg predmeta. Proučite npr. životopise Nikole Tesle ili Franje Račkoga, sjajnih hrvatskih intelektualaca ili, ako baš hoćete, Tita ili Tuđmana.
A sad ponešto o manama Summerhilla. Škola je internatskog tipa, pa se roditelji trebaju odvojiti od svoje djece na 36 tjedana godišnje. To mi se osobno nekako čini preteško. Neill kaže da djeca nemaju s čim «samoupravljati» ako dolaze u školu od kuće i da djeca s vremenom školu jako zavole i privrženi su joj cijeli život. Ipak, djeca zavole školu samo ako u nju dođu prije 12 godine, a kasnije ta ista djeca kao odrasli ljudi ne vraćaju vlastitu djecu u Summerhill, jer tvrde da će ih sami odgojiti i slobodi, bez obzira na sustav, koji nameće Ministarstvo. Takvo mišljenje imam i sam, za svoje dijete. Nadalje, Summerhill je prije ili poslije riješio probleme s prijestupnicima, ali ne i sa agresivnom djecom. Pojmove prijestupnik i agresivac mislim da možete razlikovati: prvi laže i ne piše zadaće i sl. dok drugi maltertira ostalu djecu i osoblje. Neill žali što nije agresivnu djecu izbacivao iz škole, a kaže da bi to danas učinio bez najmanje milosti, ako se dijete ne promijeni u roku šest mjeseci i posebno ako ima više od 14 godina, i ne bi se više, kao nekad, opterećivao problemom, gdje će ona završiti. Na žalost, s ovom tvrdnjom sam također u potpunosti suglasan, a sva sreća, danas postoje večernje škole gdje se «papiri» s vrlo dobrim ocjenama mogu dobiti brzo i besplatno. Zbilja nije normalno da se zbog jednog «divljaka» žrtvuje, ponekad godinama, čitavi razred. To su oni što tuku, piju, vrijeđaju i prijete. Vjerujem da svaki nastavnik iz prakse zna kad se razred riješi «problema» da je promjena upravo fascinantna. Prošle godine imao sam u petom razredu učenicu od 16 i pol godina (fizički spremnu za 3. razred srednje), serijsku ponavljačicu, koju smo na nagovor mame držali u školi i cijeli razred je bio «lud» skupa s njom. Otkad je ona otišla u razredu se «ne čuje muha». Zato predlažem nekom nadležnom da problem agresivnosti u školama rješava hladno i efikasno!
Neillu treba vjerovati, jer je u trenutku pisanja knjige imao 88 godina i mudrost, koja izvire iz njegovih rečenica, impresionira čitatelja. Koliko još možemo preuzeti u nastavi od njega? U samoj klasičnoj, predmetnoj nastavi ne puno-to ne mogu čak ni bivši sumerhillski učenici. Osobno ne dopuštam izlazak iz razreda učeniku ni pod koju cijenu, osim kad mu na licu piše:»Panika!». A elemente Sumerhilla koristim već više godina, čak i prije sam saznao za samu školu. Dopuštam da se učenici izražavaju i da mi, ponekad, svašta kažu. Blag sam kod ocjenjivanja, iako na kraju godine netko u pravilu ima jedan. Na satu razredne zajednice učenici već smiju šetati po razredu i raditi što ih volja, ako ne žele pričati sa mnom o zadanoj temi. Na povijesnoj grupi još je veća sloboda, a na šahovskoj grupi-tamo je pravi Summerhill! Tu se ulazi-izlazi, trči se, a u učionicu ponekad dolijeću i grude snijega. Prvi dojam nekog roditelja, koji dođe na šah je:«Kako vi tu išta možete napraviti u takvoj galami?». I ravnateljica me par puta pozvala «na red»: «Zašto je kod mene stalno graja?», «Zašto se tako lako dobije četvorka iz povijesti?». Jednom mi je ušla na sat, jer su učenici lupali nogama u pod. Oni, naime, nisu htjeli pisati test i vikali su: «Nećemo, nećemo..». Ravnateljica me pitala:«Kakva je to nesnosna buka? Drugi rade.» Odgovorio sam: «Učenici izražavaju svoje mišljenje, oprostite.» Kasnije sam je zamolio da mi da šansu da se vidi koliko će moje metode rada donijeti rezultata. Riskantna izjava, ali isplatila se. Iz povijesti moja učenica postala je Županijska prvakinja, a u šahu Državna. Uz to, cijeli niz drugih učenika postigao je izvrsne rezultate u raznim sustavima natjecanja. Učenici povijest vole i nikad ne bježe s nastave. Nikad se ne bune zbog ocjena. Šah je masovan, iako je potpuno dobrovoljan. Za sada sam «preživio» u sustavu, uh! To je kao neka moja «osveta» za moje vlastito «školovanje-mučenje-gubljenje vremena.»
Ali, pravi Summerhill bit će, bojim se, nemoguće prenijeti u Hrvatsku. Međutim, sam A. S. Neill ima odgovor i na to. On kaže da je u svojoj školi kompilirao utjecaj, koji je na njega izvršilo više osoba. A ono što mu je vrijedilo za jednu generaciju učenika, već nije za drugu, pa je morao mijenjati metode rada. Zato poziva i nas da si od njega uzmemo ono što nam odgovara. On nije osnovao školu radi kloniranja od strane drugih već zbog širenja ideje slobode. I u tome je svakako uspio, barem u mom slučaju, a ne sumnjam da će već i ovaj članak utjecati i na vas. Pročitate li i knjigu, imat ćete o čemu razmišljati jedno duže vrijeme.
Moja ocjena: osam
Teme: Prikazi |
18.03.2009. u 11:04
Kako i sama radim već punih 15 godina u srednjoj strukovnoj školi kao stručna učiteljica, susrećem se sa istim problemima od strane djece, ljudima sa kojima radim i roditeljima.Često puta sam se osjećala da ja “stalno radim nešto krivo”.
Oduvijek sam bila samokritična i dosljedna svojim životnim uvjerenjima i slobodi izražavanja svojeg mišljenja koje je nasuprot drugih često protumačeno kao krivo. No to me nije nikad smetalo jer sam imala vjere i nade da će jednom doći i taj dan kada će većina ljudi početi shvaćati odnosno slušati svoj unutarnji glas, da svako živo biće teži nečem boljem, ali ne samo za sebe već za dobrobit svih. Moja razmišljanja već duže vrijeme sada su konačno razlog da se ideje provedu u djela. Strah do boljeg sutra, slobode mišljenja i izražavanja neće nas nikuda dovesti već će nas samo dodatno osiromašiti. Hvala svima koji dijele moja razmišljanja! Snježana
3.10.2009. u 10:48
Članak je izvrstan, knjiga također. Voljela bih da u Hrvatskoj postoji škola tipa Summerhilla. Ja sam svoje dijete začela u ljubavi, nosila s ljubavlju, rodila s ljubavlju, odgajam je u ljubavi. Bila bih najsretnija žena na svijetu kad bih mogla reći da joj je omogućeno i takvo školovanje. Na žalost, jako je daleko od toga.