Upite treba slati na e.mail adresu: branimir.bunjac2@ck.t-com.hrOva email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript ili mob: 098-461-108, a prijave običnom poštom na adresu: Povijesno društvo Međimurske županije (za Branimira Bunjca) , Katarine Zrinski 1c, Mihovljan, 40000 Čakovec.

Kako i ne bi, kad se u 20. stoljeću, osim stalne izgradnje grada i promjene njegove vizure, u Čakovcu izmijenila vlast čak pet različitih država! Pomislite na trenutak da vam tuđa pomoć možda nije ni potrebna, pa krenete pronaći neki dokument u zapisnicima gradskog poglavarstva, što je dobar trag, ali gdje da tražite? Jer upravo pregledavanje zapisnika gradskih poglavarstava predstavlja jedno od najtežih arhivskih istraživanja i to doslovno, jer se obično radi o stotinama kutija, koje svojim brojem obeshrabruju i iskusne povjesničare.  Potaknut brojnim upitima, kao i vlastitim potrebama, pratio sam u arhivima tragove službenih dokumenata po ovom pitanju i uz malo sreće pronašao sam u Državnom arhivu u Varaždinu jedan vrijedan dokument koji sada publiciram. Radi se o Zapisniku redovnog zasjedanja gradskog narodnog odbora (GNO) u Čakovcu održanog 3. rujna 1946. u 15 sati poslijepodne u gradskoj vijećnici. Zasjedanje je vodio predsjednik GNO Kermek Rudolf, a prisutno je bilo još 20 ljudi. Pod točkom 2. zasjedanja odlučivano je o promjeni naziva ulica u Čakovcu. Tu točku obrazložio je sam predsjednik GNO Kermek, jer je osobno bio član odbora za prijedlog promjene naziva ulica. On je iznio da bi GNO trebao samo potvrditi one nazive koji su već određeni 1945. odmah po oslobođenju što je prihvaćeno. Zato je u zapisniku kao prijedlog i zaključak sastavljena sljedeća tablica:

1940. godina                1941. godina            1945. godina
Aleksandrov trg          Horthy Miklos ter      Trg oslobođenja
Bana Jelačića               Adolf Hitler                Maršala Tita
Draškovićeva              Gašparić Mark            Ivan Goran Kovačić
Frankopanska             Vitez                          Frankopanska-Joža Vlahović
Gajeva                        Bercsenyi                    Gajeva
Gundulićeva               Kertesz                       Gundulićeva
Globetka                    Globetka 
Istarska                      Atlos                          Istarska
Jurišićeva                    Major                         Jurišićeva
Kralja Petra I.              Szent Laszlo ter          Maršala Tita
Kralja Petra I.              Petöfi Sandor              Maršala Tita
Kralja Tomislava         Varga Sandor              Ulica žrtava fašizma
Kolodvorska               Gömbös Gyula 
Kraljice Marije            Rakoci Ferenc             Karla Mrazovića
Kralja Zvonimira         Matyas Kiraly              Svetozara Markovića
Karađorđevića            Bela Kiraly                   Ivo Lola Ribar
Kvaternikova              Kisfaludy 
Kačićeva                     Arany Janos                Josipa Kraša
Luke Purića                Szecsenji Istvan 
Novakova                   Kosuth Lajos               Novakova
Nova                          Faser                            Nova
Morandinijeva            Morandini Marka          Oreškovića
Mažuranićeva             Arpad                           Mažuranićeva
Prešernova                 Jokai Mor                      Prešernova
Park Stjepana Radića    Zrinyi park                 Park Stjepana Radića
Sajmište                     Vasar ter                      Sajmište
Sokolska                    Levente                        Sajmište
Sv. Jelenska cesta      Szent Istvan                  Sv. Jelenska cesta
Šet. Katarine Zrinski   Benito Mussolini          Šetalište Vl. Nazora
Škrličeva                    Zöldfa                           Ognjen Prica
Štrosmajerova            Deak Ferenc                 Štrosmajerova
Šenoina                      Csanji Laszlo               Šenoina
Špinčićeva                  Arok                            Špinčićeva
Trnavska                    Zdelar Joszef               29.11.1943.
Trenkova                   Zöldfa                          Ognjen Prica
Tirševa                      Zrinyi Karoly                 August Cesarec
Uska                         Molnar Tabornok           Uska
Vrazova                    Kirlay Pal                       Vrazova
Vrazova produžena   Prusatz Alajos              Vrazova produžena
Varaždinska             Kosuth Lajos                 Novakova
Zrinjski trg              Zrinyi ter                        Trg Republike
Nakon analize popisa odmah je vidljive da su promjene naziva ulica bile opsežne i snažno politički motivirane, jer su neki nazivi vrlo provokativni i de facto nespojivi s Međimurjem. Uočavamo i činjenicu da su već u tako kratkom vremenskom periodu mnoge ulice spajane ili razdvajane, što dodatno potvrđuje tvrdnju o kaosu po ovom pitanju. Također, tablica je nepotpuna, jer za četiri naziva ulice iz 1945. nije ništa upisano, dok za mađarski naziv Frankopanske ulice vjerovatno nedostaje ime viteza. Kako ulice Globetka i Kolodovorska i danas postoje u Čakovcu moguće je da je 1945. zadržan stari naziv, ali to treba potvrditi. Ulica Luke Purića danas je Mihovljanska, a ni ovdje nije jasno da li je u međuvremenu postojao još kakav naziv iste ulice. Također, nedostatak popisa je i taj što značajan dio ulica u gradu nije naveden. Tako nije jasno kako su se prije 1941. i nakon 1945. zvale Vasútasi utcza, Hunyad utcza, Honved utcza, Vllasics utcza, a čini se da se jedan dio Mažuranićeve ulice zvao Kasara utcza. Gotovo je sasvim sigurno da ima još nespomenutih ulica, osobito zato jer u zapisniku izričito stoji da je teritorij grada nakon oslobođenja povećan pripajanjima nekih naselja. Očito je i da nazive ulica ne smijemo prihvaćati automatski, jer se recimo današnja Ulica bana Jelačića ne poklapa s istoimenom ulicom iz vremena Kraljevine Jugoslavije, budući je na tom mjestu danas Ulica kralja Tomislava. Nedostatak popisa predstavlja i lako vidljiva činjenica da su mađarski nazivi uglavnom napisani netočno i da bi ih trebalo lektorirati. Nadam se da će ovaj dokument potaknuti  i druge povjesničare u gradu Čakovcu, kako profesionalce, tako i amatere, da daju doprinos ovoj temi, jer je očito da se radi o složenom istraživanju, koje će trebati još dosta nadopunjavati kako bi se došlo do zadovoljavajućih rezultata.

Korištena literatura:

1. Črep, Puzak, Bunjac, Šestak, Poučna staza „Drugi svjetski rat u gradu Čakovcu“, Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec, 2007.
2. Pospišil, Sto godina čakovečkih razglednica, Čakovec, 2004.
3. Zapisnik zasjedanja gradskog narodnog odbora (GNO) u Čakovcu od 3. rujna 1946., Državni arhiv u Varaždinu

 Na primjer, župnik u Križovljanu Ivan Mađarić stradao je od Nijemaca, a radi se o čovjeku iz Vratišinca, kojeg lako prepoznajemo kao Međimurca već po prezimenu. Ili, Ivan Vugrinec iz Male Subotice ranjen je u iz avionskog mitraljeza u noge iznad koljena dok je vlakom pokušavao stići u Varaždin. Ali, najviše sam bio znatiželjan da li je 8. konjički puk, koji je i službeno nosio naziv „čakovečki“ sudjelovao u kakvim borbama ili se jednostavno rasformirao i predao. Na prvi pogled, nakon čitanja vijesti o povlačenju preko Drave i ulasku Nijemaca u Zagreb 10. travnja čini se da je vrijeme jugoslavenskoj vojsci prebrzo isteklo da bi ona odigrala neku važniju ulogu u kraju oko Drave. Međutim, dok su Nijemci već paradirali Zagrebom, a Slavko Kvaternik proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, bitka za Varaždinsku županiju još je itekako trajala! Tog dana njemačka vojska ulazila je u županiju iz pravca Ormoža, a kraljevska vojska pružila je prilično žestok otpor na potezu Cestica- Gornje Vratno-Vinica-Križovljan. O tome je iscrpno pisao Franjo Talan u „Političkom zatvoreniku“, br. 192, ožujak 2008., koji se kao izvorom prvenstveno služio vatrogasnim i župnim spomenicama. Talan je naveo da je samo u Cestici ubijeno 11 jugoslavenskih vojnika i jedan njemački vojnik. Također je iznio da su u borbama sudjelovali 5. i 6. konjički puk kraljevske vojske, te da je neutvrđen broj ranjenika prebačen u varaždinsku bolnicu. Na prvi pogled, ovdje je gotovo sve jasno, ali sam u knjizi prijema bolnice u Varaždinu nastojao provjeriti može li se ovoj priči što dodati. Kako i sam istražujem žrtve, dobro znam da povjesničari često rade previd, jer tražeći poginule pregledavaju isključivo mjesto bitke i groblja, a zaboravljaju da u bolnicama često umiru i ranjenici nakon nekoliko dana ili tjedana boravka. Prvo što sam u uočio jest činjenica da je u borbama protiv Nijemaca u Varaždinskoj županiji sudjelovao i 8. čakovečki konjički puk, budući je za četiri ranjenika primljena u bolnicu 11. travnja izričito napisano da su iz te jedinice, a to su bili: Milivoj Lazarević, Dimitrije Petrić, Vladimir Simić i Dragutin Marinković. Par dana kasnije Vladimir Simić je i preminuo u bolnici. Sva četiri ranjenika bila su pravoslavne vjere. Već sljedećeg dana, 12. travnja, u bolnicu su primljena i dva njemačka ranjenika, Joseph Thäter iz Schwarzenbacha, i Josef Ebert iz Kaistena, obojica evangelici. I Thäter je, kao i nesretni Simić, ubrzo umro. Dogodila se situacija da su u istoj bolnici ležali vojnici dvije suprotstavljene vojske, što bi netko trebao posebno analizirati, najbolje ako postoji živa još koja medicinska sestra iz tog vremena. Kod imena stradalih namjerno sam naveo njihovu vjeroispovijest, jer župnici često nisu imali mogućnost, pa ni obavezu, voditi evidenciju i ukope osoba, koje nisu bili rimokatolici. Ta činjenica u ovom slučaju može otežavati istraživanje, a posebno zato što ni varaždinski paroh nije upisao poginule jugoslavenske vojnike u svoje matice, izuzev već spomenutog Simića. Zato ostaje pitanje kojih je to 11 vojnika, koje spominje Talan, i gdje su oni pokopani? Općenito, što se tiče žrtava, bolničke knjige otkrivaju i veliki broj stradalih civila, također iz razloga jer su tih dana vojnici bili izuzetno brzi na obaraču, osobito na tzv. „mrtvim“ stražama. Tim žrtvama nisam se detaljnije bavio, ali netko bi to jednom svakako trebao učiniti.
Zanimljivi problem dogodio se i dok sam pokušavao otkriti kojeg datuma su Nijemci osvojili Varaždin, jer to baš nigdje ne piše, što me kao povjesničara zaprepastilo. Bolničke knjige sugerirale su 11. travnja 1941. kao mogući datum, a na kraju sam tu činjenicu potvrdio tek uz suradnju članova internet portala Povijest.net, koji su pronašli literaturu o osvajanju Varaždina na engleskom jeziku! Saznao sam da je navedenog datuma u Varaždin ušla 183. njemačka biciklistička divizija u sastavu 51. korpusa 2. armije. To je sigurno bila jedna od rijetkih scena u povijesti ratovanja, gdje biciklisti ratuju protiv konjanika!
Čini se da tek osvajanjem Varaždina dolazi do masovne predaje jugoslavenske vojske, pa tako i 8. čakovečkog konjičkog puka, ali to nisam uspio potvrditi u izvorima. Postavlja se i pitanje, kako to da je Nijemcima bilo potrebno čak pet dana da iz Čakovca stignu u Varaždin (razdaljina 15 km) kad su bili nadaleko poznati po svom Munjevitom ratu (Blitzkriegu)? Rijeka Drava i bicikli daju samo djelomičan odgovor na ovu sporost. Naime, napad na Jugoslaviju (Pothvat 25) isplaniran je tako brzo, da 2. armija, stacionirana u Austriji, 6. travnja  nije bila spremna na napad.  I dok je 12. njemačka armija već istoga dana napredovala u unutrašnjost Srbije iz pravca Bugarske, 2. armiji je trebalo još par dana da stupi u akciju s punom snagom. Čak kad je jednom do frontalnog napada i došlo, još uvijek su brojem vojnika Nijemci bili u nepovoljnijem položaju. Međutim, svojom obukom, opremljenošću i borbenim moralom bili su i više nego superiorni tadašnjoj kraljevskoj vojsci
Zaključno, ono što sam sasvim sigurno utvrdio ovim malim istraživanjem jest sljedeće:
1. Osmi čakovečki konjički puk sudjelovao je u borbama protiv Nijemaca barem do 11. travnja 1941. i to u neposrednoj blizini Međimurja. Puk je u tim borbama imao stanoviti broj poginulih i ranjenih.
2. Broj poginulih vojnika u sukobu njemačke i kraljevske jugoslavenske vojske u Varaždinskoj županiji, prema zasada dostupnim podacima, iznosi najmanje 14 osoba. Vjerojatno ih je puno više.
3. Kad se pribroje poginuli civili, ranjeni i zarobljeni prilikom njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju, vjerojatno će se moći zaključiti da je Travanjski rat ipak bio pravi rat, bez obzira na to što je trajao par dana. O tome će hrvatska historiografija tek trebati progovoriti.

               Autorice: Jasmina Grbavec, učenica 8. c razreda
                               Marija Hranilović, učenica 8. a razreda

                 Mentor: Branimir Bunjac, učitelj povijesti
UVOD
Odabrale smo ovu temu iz razloga jer se o povijesti sela Podturen ne zna se mnogo, između ostalog zato,  što osim nekih manjih pokušaja (npr. autora  Nurije Ahmetovića ili Dragutina Feletara) nikad nije ni objavljena monografija sela.
Očito treba zaviriti u arhive, a mi smo se ovoga puta odlučili za Državni arhiv u Varaždinu gdje se čuvaju rimokatoličke matične knjige iz Podturna. Jedna od nas obradila je Matice rođenih, a druga Matice umrlih. Osim tih knjiga postoje i Matice vjenčanih, koje nismo obrađivale. Namjeravale smo analizirati podatke i saznati što je više moguće činjenica iz obavijesti u tim knjigama, kako o ljudima, tako i o mjestu samome.
Odlučile smo se za godine 1871. i 1872. ne slučajno,  već zato jer su to relativno važne godine za europsku i hrvatsku povijest. U svijetu je, tih godina, prokopan Sueski kanal (1869.) čime je višestruko ubrzan pomorski promet među kontinentima.

Od 1870. – 1871. trajao je francusko – pruski rat u kojem je pobijedila Pruska. Francuski car Napoleon III. prisiljen je abdicirati. 18. siječnja 1871., a istovremeno je u Dvorani ogledala u dvorcu Versailles proglašeno Drugo Njemačko Carstvo, koji događaj predstavlja presudnu točku u dobu imperijalizma, te uvod u svjetske ratove. Osim ujedinjenja Njemačke, 1871. je došlo i do konačnog ujedinjenja Kraljevine Italije, odabirom dotadašnjeg papinskog Rima za glavni grad svjetovne države. U Habsburškoj Monarhiji su se 1872. Budim i Pešta spojili u Budimpeštu, najavljujući veliko nadmetanje sa sjajem Beča. U Hrvatskoj je 11. lipnja 1871. rođen Stjepan Radić-heroj i tragičar hrvatske politike 20-ih godina 20. stoljeća, a samo par mjeseci kasnije Eugen Kvaternik, političar, pisac i revolucionar kao da nagoviješta životni put Stjepana Radića. Kvaternik 8. listopada 1871. staje na čelo Rakovičke bune za slobodnu Hrvatsku, te u njoj i pogiba. Ubrzo nakon Kvaternika, 1872. godine, umro je još jedna velikan hrvatske povijesti- Ljudevit Gaj-istaknuti političar, jezikoslovac i novinar, jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda ili Ilirskog pokreta. Međutim, najvažnija vodilja za izbor pomenutih godina bila nam je ustoličenje Ivana Mažuranića za bana 1873., jer taj događaj u udžbeniku povijesti za 7. razred stoji kao presudan za modernizaciju Hrvatske, budući su zakoni popularnog „bana pučanina“ bili utemeljeni za idejama liberalizma. . U vrijeme Mažuranića izrazito je unaprijeđeno obrazovanje, a najznačajniji događaj bilo je osnivanje Zagrebačkog sveučilišta 1874. sa tri fakulteta. Upravna vlast odvojena je od sudske, a ban je postao odgovoran pred zakonom. Tada su uvedene i mnoge građanske slobode, a hrvatska nacionalna svijest je ojačala. Htjele smo tako saznati kako se u to vrijeme živjelo u  jednom selu u Međimurju, koje je tek težilo pripojenju Hrvatskoj, nadajući se da mađarski povratak u kraj između Mure i Drave 1861. neće još dugo potrajati. Htjele smo saznati da li je Međimurje već onda imalo hrvatski karakter ne samo u nacionalno-vjerskom smislu već i u općim društvenim kretanjima.

RAZRADA TEME

Međimurje i selo Podturen 70-ih godina 19. stoljeća prema literaturi
Prema dostupnoj literaturi nastojat ćemo kratko prikazati koji važniji događaji su se zbili u Međimurju i selu Podturen u periodu neposredno prije, za vrijeme i nakon 1871. i 1872. godine. Od 1861. u Međimurje se nakon hrvatske uprave postavljene od bana Jelačića vratila vlast mađarske županije Zala. Nekako istovremeno Međimurje je dobilo željeznicu, a Podturen prvu školsku zgradu.  Veliki događaj bio je i uvođenje telegrafa 1864.  Međimurje je 1870. dobilo prvi rudnik u selu Peklenica , a grof Feštetić, najbogatiji čovjek u Međimurju, sagradio si je ladanjski dvorac u Pribislavcu u neogotičkom stilu. U Mađarskoj je 1871. također došlo do modernizacije, jer je sudstvo odvojeno od uprave, što je rezultiralo osnivanjem kotarskog i okružnog suda u Čakovcu. Također, osnovan je prvi novčarski zavod, Čakovečka štedionica, što je omogućilo brži razvoj gospodarstva. Iste godine, međutim, određuje se i da se za potrebe školstva u Međimurju prevode mađarski udžbenici na hrvatski. Ali, to je bilo još dobro, jer mađarski jezik nije bio obavezan predmet u školama, što je počeo biti od 1879.  Godine 1872. sagrađen je drveni most na Muri kod Goričana. Nešto kasnije, 1874. započela je, danas vrlo razvijena, moderna tekstilna proizvodnja u Međimurju,  1875. osnovano je prvo vatrogasno društvo, 1879. sagrađena je učiteljska škola, a tek 1884. Međimurje je dobilo svoje prve novine „Međimurje –Murakoz“, 12 godina nakon razdoblja koje proučavamo. U Međimurju su 1869. i 1880. provedeni i službeni popisi stanovništva, a prema prvome je u selu Podturen živjelo 1467 stanovnika, a prema drugome 1603 stanovnika.

Izgled matičnih knjiga
Matične knjige velikog su formata, imaju tvrde korice, čuvaju se na policama, jedna ispod druge, a najčešće su crne ili smeđe boje s jednom velikom naljepnicom na prednjoj stranici. Iz njih se mogu saznati sljedeći podaci: imena i prezimena, godina/mjesec/dan rođenja, krštenja, vjenčanja i smrti, imena roditelja, zakonitost/nezakonitost rođenja, kućni broj, imena kumova, datum smrti, te uzrok smrti. Ponekad se mogu saznati i neke dodatne obavijesti poput dobi i zanimanju roditelja, broju braće i sestara, smrti bračnog druga, svetoj potvrdi i sl. Podatke u Matice je upisivao tadašnji župnik u Podturnu Jeronim Koljay. Knjige su pisane su mađarskim  i latinskim jezikom te su nam zbog toga predstavljale male poteškoće u čitanju podataka, ali u tome su nam su pomogli naš učitelj, te djelatnica arhiva.

Općeniti podaci o stanovništvu Podturna 1871. i 1872.
Podturen ili mađarski Bottornya je imao kućne brojeve, ali ne i ulice – pouzdano smo utvrdile kućne brojeve do broja 250. Dijeljenjem broja stanovnika iz 1869. tj. njih 1467 sa brojem kuća dobile smo  prosjek stanovnika po kućanstvu približno 6 stanovnika.
Tih godina u Podturnu ljudi su se najviše bavili ratarstvom, to jest bili su poljoprivrednici. Ostala zanimanja bila su košarač, zvonar, kovač i graditelj. Stanovništvo je gotovo apsolutno bilo hrvatsko, što potvrđuju više prezimena nego imena. Mnoga prezimena sadržavala su klasične hrvatske prefikse i sufikse, kao i značenja, a pisana su prema hrvatskom pravopisu uz upotrebu slova s kvačicama. Tako su, na primjer, vrlo česta prezimena Mučić (10), Božić (9), Horvat i Horvatić (12), Hajdarović (7), Hrupić (6) itd. Neka prezimena upućuju na strano podrijetlo, ali ona su vrlo rijetka i često kroatizirana, poput Nemec i Betek, a spominju se i Reihrein, Brandl, Hancz itd. Zanimljivo je, međutim, primijetiti da strana prezimena više imaju germanski, nego mađarski karakter. Najbrojnija  ženska imena 1871. i 1872. godine bila su Marija (17), zatim Jelena (11), Terezija (9), Franciska (7) i na kraju Veronika i Elizabeta (6). Najbrojnija muška imena obiju godina bila su Mihael (14), zatim Đuro (10), slijede Andrija i Josip (8), a na kraju su Ivan (7) i Stjepan (6). Najčešća imena ženskih umrlih osoba bila su: Marija (8), Jelena (7) i Terezija (5), a najčešća imena muških umrlih bila su: Mihael i Stjepan (po 6), zatim Andrija (5) i Ivan i Josip (po 4). Roditelji su svojoj novorođenoj ženskoj djeci najčešće davali imena kao Marija, Terezija, Jelena, Elizabeta i Franciska, a najčešća muška imena koja su se davala novorođenčadi bila su Đuro, Mihael, Josip, Ivan, Matija i Andrija. Vidimo da velikih promjena u davanju imena nije bilo, a čak je bilo i slučajeva da se djeca nazivaju po roditeljima. To je bilo zato što su ljudi davali imena svojoj djeci po katoličkom kalendaru. Tako su, na primjer, Nikola i Barbara Biber rođeni 3.12. dobili imena po sv. Nikoli (6.12.) i sv. Barbari (4.12.). Katarina Nemec rođena 24.11. dobila ime po sv. Katarini (25.11.), Martin Salaj rođen 10.11. dobio ime po sv. Martinu (11.11.), Stjepan Grbavec rođen 18.12. dobio ime po sv. Stjepanu (26.12.), Antun Mihum rođen 21.5. dobio ime po sv. Antunu Padovanskom (13.6.), Gašpar Ratajec dobio je ime jer se rodio na Sveta Tri Kralja. (6.1.) itd. Stanovnici Podturna su vrlo rijetko davali imena koja se ne nalaze u katoličkom kalendaru.

Umrli u Podturnu 1871. i 1872.
Ukupan broj umrlih 1871. i 1872. godine bio je 97 osoba. Muških je  umrlo 58,  a ženskih 39 osoba. Muški su češće umirali, ali su se i češće rađali. Na smrtnost su utjecale vremenske neprilike, ali i mogućnost prehrane u određeno doba godine. Zato je puno veća smrtnost bila u periodu studeni – travanj, a tih mjeseci obiju godina zajedno umrlo je čak 70 osoba, dok je u drugom dijelu godine, svibanj – listopad, umrlo svega 27 osoba od ukupnog broja umrlih – 97. Iz toga vidimo da su zimi bilo vrlo teški i nepovoljni uvjeti za život, pa se u to doba najviše umiralo.
Najstarija muška umrla osoba 1871. bio je Nikola Majsen, koji je umro 20. travnja u dobi od 75 godina, da bi 1872. to bio Ladislav Levačić koji je umro 19. travnja, a imao je 70 godina. Najstarija ženska umrla osoba 1871. bila je Jelena Mučić. Umrla je 2. ožujka i imala je 76 godina. Za 1872. godinu bila je to, sa istim imenom i prezimenom, Jelena Mučić, isto tako imajući 76 godina, a umrla je 14. ožujka. Zanimljiva je podudarnost to što su najstarije ženske osobe u 1871. i 1872. godini imale isto ime i prezime te su umrle u istom mjesecu, ožujku.
Kod ukupnog broja umrlih, bilo je mnogo djece do dvanaeste godine. Među 97 umrlih, djece je ukupno 44. Prve promatrane godine, 1871., umrlo ih je 18,  a sljedeće, 1872. godine umrlo ih je nešto više – 26. Od ukupnog broja umrlih, možemo zaključiti, skoro je polovina bila djeca do dvanaeste godine, a u postocima je to približno 45%. Većina je te djece umirala pri porodu ili su umirali sa nekoliko tjedana ili mjeseci starosti, najčešće zbog slabosti. Uzrok je tome najvjerojatnije bio prehrana majki koje su nosile dijete ili nehigijenski uvjeti u kojem se dijete rađalo ili živjelo. U prilog tome ide i podatak da su i tri majke umrle pri porođaju.
Uzroci smrti bili su različiti. Kao što je već spomenuto, kod djece je najčešći uzrok smrti bio slabost ili su umrla odmah nakon poroda. Česta je bila i vodena bolest. Zubobolja, groznica, tuberkoloza (TBC) i epileptički napadi bili su podjednako prisutni kao uzroci smrti. Od ostalih se bolesti manje umiralo. Šest je osoba umrlo zbog nepoznatih uzroka. Jedan je dječak, sa starosti od samo sedam godina, izgorio u vatri, a jedan se čovjek utopio u rijeci Muri. Ljudi su još umirali i od boginja, tifusa, zubobolje, od gnojnih čireva, jakog kašlja, bolova u grlu, prehlade, probavnih smetnji, od ujeda ili ugriza, upale pluća ili staračke slabosti. Od epidemija Podturen su tih godina pogodile epidemije tifusa i boginja. Epidemija tifusa izbila je u ožujku 1872. i završila u srpnju iste godine, a epidemija boginja započela je početkom i završila krajem prosinca 1872. godine.
U zaključku o umrlima navodimo podatak da je prosječna starost umrlih osoba bila zastrašujuća. Prosječna starost žena bila je približno 28 godina, a prosječna starost muškaraca bila je približno 29 godina. Za ovakav nevjerovatan prosjek umiranja, negdje na razini zapadnoeuropskog prosjeka iz 12. stoljeća, čini se uzroke ponajviše treba tražiti u velikom broju umrle djece. Pomalo neočekivano, u suprotnosti s današnjim tendencijama, vidimo i da su muškarci prosječno živjeli jednu godinu duže od žena.

Rođeni u Podturnu 1871. i 1872.
Što se tiče rođenih u selu Podturen, ukupno je rođeno 124 djece, od čega 65 dječak i 59 djevojčica. Godine 1871. najviše se djece rodilo u veljači (8) i rujnu (7), a najmanje u  lipnju (1) i kolovozu (1).U 1872. najviše se rodilo u siječnju (11), a najmanje u srpnju (1). Gledajući vrijeme kada su žene začele, možemo zaključiti da su najčešće ostale u drugom stanju u proljetnim, ljetnim, nerijetko i jesenskim mjesecima, pretpostavljamo zbog klime, ali i nekih vjerskih razloga (npr. nakon korizme). Većina žena rađala je po jedno dijete, a blizance vrlo rijetko i s vrlo lošim očekivanjima. U dvije godine rodila su se tri para blizanaca: Arma i Magdalena Mikulić, Emerik i Katarina Kuzmić i Nikola i Barbara Biber. Od ta tri para, samo su Nikola i Barbara Biber bili zakoniti. Svi su blizanci su umrli vrlo rano: Nikola je umro nakon 4 dana, za Barbaru nije navedeno, Emerik je umro nakon 7 mjeseci,  Katarina nakon 6 mjeseci, a Arma i Magdalena su imale godinu i pol kad su umrle. I u Matici rođenih često piše dob umiranja,  ali ti podaci nisu baš statistički pouzdani, jer za 43 osobe nije upisano vrijeme smrti. Prosječna dob umiranja i dalje je bio vrlo niska, s time da su žene rođene 1871. i 1872. živjele u prosjeku nešto duže od muškaraca. Ipak, navodim podatak da su najvišu dob doživjeli Marija Mezga, rođena 1871., koja je umrla s 81 godinom, te Stjepan Grbavec, rođen 1872., koji je doživio 82 godine. Tako se čini da se dob stanovnika Podturna općenito polako povećavala. Vrijedan proučavanja je i podatak o šesnaest nezakonito rođene djece tj. izvan braka. Po jednoj strani on pokazuje da su predbračne i izvanbračne veze bile učestale tj. nisu se poštivala vjerska pravila. Ali, po drugoj strani, samo dvoje od tih šesnaest doživjelo je punoljetnost. Štoviše, većina te djece nije doživjela niti jedan mjesec starosti, najviše par dana. Zaključujemo da postoji velika vjerovatnost da su neka djeca namjerno zapuštena da umru, jer su bila nezakonita tj. predstavljala su sramotu ili zapreku za moguću udaju. Tako je očito da je tradicionalni pritisak na moral bio još uvijek velik i često poguban.
ZAKLJUČAK
Selo Podturen je 1871. i 1872. godine u mnogim elementima još bilo na razini srednjega vijeka. Velika većina stanovnika bavila se poljoprivredom, a smrtnost djece i prosječna životna dob bili su kao u Zapadnoj Europi u vrijeme križarskih ratova. Očito su zdravstvo i higijena bili na vrlo niskoj razini, čemu je vjerovatno pogodovalo i često siromaštvo obitelji. Ljudi su umirali zbog bolesti koje su danas vrlo lako lječive, kao na primjer prehlada ili zubobolja. Utjecaj tradicijskog kršćanskog morala bio je velik, jer su roditelji djeci u pravilu davali imena  prema katoličkom kalendaru, a izvanbračnu djecu odbacivali su kao sramotu.
Imena i prezimena potvrđuju neosporni hrvatski karakter sela Podturen, usprkos političkoj izdvojenosti iz Banske Hrvatske. Svakako je pri tome povezanost Međimurja sa Zagrebačkom nadbiskupijom imala ključnu ulogu. Utoliko je vjera odigrala i pozitivnu ulogu u čuvanju identiteta stanovnika sela.
 Mnoga prezimena u Podturnu ostala su ista sve do danas, dok su se imena znatno promijenila. Zanimljivo je da današnja izrazito popularna muška imena, poput Karlo, David, Luka i Matej u ono vrijeme u Podturnu gotovo da uopće nisu postojala, iako imaju uporište u povijesti i religiji. Nije bilo ni imena poput Renato, Dino, Nino, Dejan, Vanja, Stiven itd. Neka imena iz onog vremena popularna su još uvijek, kao na primjer, Mihael, Ivan i Josip, a neka su gotovo nestala, kao  Đuro, Gašpar, Benedikt, Laurencije ili Albert. Ranije nisu postojala ženska imena kao što su Lorena, Tea, Lea, Sanja, Melani, Megi, Sara. Slično kao i danas bila su česta imena Jelena, Magdalena, Ana, Barbara i Julija, a više nema imena poput Regina, Rozalija ili Terezija.
Usprkos načelno poljoprivrednom stanovništvu, primjećujemo da se u to vrijeme u Podturnu spominju i neki obrti poput kovača, zidara i košarača. Vjerojatno je i poljoprivrednicima bilo lakše živjeti, jer od 1848. više nisu bili kmetovi. Sigurno je da se upravo zbog boljih uvjeta u gospodarstvu dob stanovnika u Podturnu postupno povećala sa 75 na 81 godinu,  a povećavao se je i ukupni broj stanovnika sela.  Neobično je, i pomalo tužno znati, da je prema popisu stanovnika iz 1880. Podturen imao brojnije stanovništvo nego prema popisu iz 2001. Ali, kad usporedimo 45 rođene djece u 2001. godini u čitavoj općini Podturen sa čak 75 djece rođene 1872. samo u selu Podturen ovakva činjenica ne treba čuditi.
 Možemo zaključiti da se selo Podturen u drugoj polovici 19. stoljeća ipak razvijalo i pratilo trendove, koji su općenito vrijedili i za Hrvatsku. Bilo bi zanimljivo proučiti i matične knjige za kasnija razdoblja, pa ćemo se potruditi da naše istraživanje nastavimo u što skorije vrijeme.

BIBLIOGRAFIJA
Arhivska građa:
Državni arhiv u Varaždinu

Literatura:

1. Agičić, Koren, Najbar-Agičić, Povijest 7, udžbenik, Zagreb, 2007.
2. Nurija Ahmetović, Razglednica Općine Podturen, 2003.
3. Franka Bauk, Povijest školstva i prosvjete u Međimurju, Čakovec, 1992.
4. Borka Bunjac i dr., Pregled povijesti Međimurja, Čakovec 2003.
5. Vladimir Kalšan, Međimurska povijest, Čakovec 2006.
6. Vladimir Kalšan, Iz vjerskog života u Međimurju, Čakovec, 2003.
7. Kronologija: Hrvatska, Europa, Svijet, Zagreb, 2002.
8. Mario Šestak, Povijesni zemljovidi Međimurja, Čakovec, 2004.

 Imali smo čast i zadovoljstvo prisustvovati obilježavanju prvog Dana Zrinskih u bilogorskoj župi Zrinski Topolovac. U tu bilogorsku župu stigli smo autobusom u jutarnjim satima nakon dvosatne vožnje u pratnji Zrinske garde.
           Svečanostima su nazočili mnogi uzvanici – saborska zastupnica, zamjenik Bjelovarsko-bilogorskog župana, predstavnici grada Bjelovara, načelnica policije, predstavnica Ministarstva turizma, predstavnici Matice Hrvatske iz Bjelovara, predstavnici Arhiva iz Bjelovara, načelnici okolnih općina i mnogi drugi. Lokalno stanovništvo se okupilo u velikom broju.

Obilježavanje Dana Zrinskih imalo je slijedeći program:
- Svečana sjednica općinskog poglavarstva
- Znanstveni skup o povijesti Zrinskih i Zrinskom Topolovcu
- Sveta misa u župnoj crkvi
- Polaganje vijenaca na Zrinskom bregu
- Svečani mimohod povijesnih postrojbi
- Kulturno umjetnički program
             Na svečanoj sjednici općinski čelnici su nas upoznali sa svojim aktivnosti, mogućnostima i željama za budućnost. Pozdravili su nas predstavnici Sabora, grada Bjelovara, županije Bjelovarsko-bilogorske, Ministarstva turizma i Bjelovarske policije. Zrinska garda je svojom nazočnošću dala dodatnu vrijednost i unijela duh prošlosti u svečanu sjednicu.
             Održana su dva povijesna predavanja. Predstavnik Arhiva iz Bjelovara približio nam je prošlost Zrinskog Topolovca. Branimir Bunjac, predstavnik Povijesnog društva Međimurske županije održao nam je nadahnuto predavanje o povijesti obitelji Zrinskih do 1566. godine. Predavanje je popraćeno prezentacijom koju je pripremio Mario Šestak. Za vrijeme predavanja profesora Bunjca u dvorani je nastala tišina. Ljudi su s nestrpljenjem čekali svaku novu rečenicu o Zrinskima. Osim povijesnih činjenica mogli su čuti i promišljanja profesora Bunjca na temu Zrinskih, dileme i moguća razmišljanja velikog junaka Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, te veze sa Zrinskim Topolovcem.
               Uz pratnju Zrinske garde, Bjelovarskih husara, narodnih nošnji i konjskih zaprega stigli smo do župne crkve gdje je održana svečana misa koju je predvodio preloški župnik Hoblaj.
               Nakon mise, konjskim zapregama i automobilima uputili smo se prema Zrinskom bregu gdje je 1566. postojala utvrda Zrinskih. Na Zrinskom bregu je, uz nazočnost  velikog broja ljudi, na svečanosti postavljen veliki križ sa slijedećim tekstom: „Na ovomu mjestu, u vrijeme najvećih provala Osmanlijskog carstva na kršćanski svijet, stajaše utvrda Hrvata koja je izdržala sve kušnje.. Hvala budi Bogu za takvu milost!“ Uz križ su bile postrojene povijesne postrojbe Zrinska garda i Bjelovarski husari. Svečanost su vodili preloški župnik Hoblaj i topolovečki župnik Kerš. Prigodan govor održao je i Milan Presečan Arvay, dopredsjednik Matice Hrvatske Ogranak Bjelovar.
                U središtu mjesta, ispred župnog dvora, održan je svečani mimohod povijesnih postrojbi i predaja prijavka.
                Nakon svih ovih događanja koje je pratilo hladno i vjetrovito vrijeme u društvenom domu dobili smo topli grah i domaće štrukle.
                 Brojna međimurska delegacija je nakon ručka posjetila župnika Kerša, našeg Međimurca, u župnom dvoru.
                 Poslije 18 sati, promrzli, ali sa pozitivnim i ugodnim dojmovima uputili smo se kući. U Čakovec smo stigli oko 20 sati.
                 Zadovoljni što smo barem malo doprinijeli prvom obilježavanju Dana Zrinskih i vjerujemo da će se svečanost održavati svake godine uz još veću aktivnost i sudjelovanje domaćeg stanovništva.
                  Ako nas ponovo pozovu sa zadovoljstvom ćemo se odazvati.

Nakon uspješno provedenog Znanstvenog skupa „Međimurje u Drugom svjetskom ratu” (12-13. travnja 2007.) Povijesno društvo Međimurske županije poziva Vas na sudjelovanje na Međunarodnom znanstvenom skupu «Pomurje 1914-1920.» Skup bi bio održan od 9-11. siječnja 2011. u Čakovcu. Kao suorganizatore skupa pozvali smo Muzej Murska Sobota, Arhiv u Zalaegerszegu i Arhiv u Szombathelyju. Povijesno društvo kao glavni organizator bi osiguralo smještaj, prehranu i simultano prevođenje za sudionike Skupa, izdavanje trojezičnog zbornika radova i honorare za autore.

Pokrovitelji Skupa bili bi Međimurska županija, Grad Čakovec i resorna Ministarstva Republike Hrvatske, s time da se mogu uključiti i druge institucije.
Ovaj Skup potreban je, jer su mnogi događaji na ovim prostorima u navedenom razdoblju bili identični za sve stanovnike, a desilo se da se raspadom Austro-Ugarske nikada nije napravila sinteza istih. Zbog pritiska politike, ali i novonastalih granica među ljudima, povijest se pisala jednostrano i fragmentarno, što često nije revalorizirano. Osim toga, o nekim se temama nikada nije ni pisalo, čak ni onda kad nije bilo formalne zapreke za to. Cilj skupa je stoga rasvijetliti navedeno povijesno razdoblje upravo sa onih strana koje su do sada bile djelomično ili u potpunosti zapostavljene. Prostorno bi teme trebale pokrivati bivše Županije Zala i Vas, kako su izgledale 1914. godine.
Društvo poziva sve zainteresirane da u pismenom obliku prijave naslove radova i kratki opis zaključno sa 31. siječnjom 2009. Moguće je prijaviti različite oblike radova-poput filmova, foto - građe, terenske nastave, poučnih staza, izložbi i sl., a moguće je prijaviti i neobjavljene knjige. Iznimno je dozvoljeno prijaviti radove, koji se indirektno tiču navedenog razdoblja i područja. Svi prijavljeni radovi moraju biti originalni, opremljeni znanstvenim aparatom (bilješke, literatura).
Nakon potvrde prijava od strane Organizacijskog odbora (rok 60 dana) autori će svoje radove predati najkasnije do 31. siječnja 2010. kako bi isti mogli biti recenzirani, prevedeni i tiskani u Zborniku radova. Za sve prijavljene radove Povijesno društvo će osigurati uvjete prezentacije.
Danas, u novim okolnostima povezanosti Pomurja, ovaj Skup bi ne samo rasvijetlio jedan važan dio povijesti, već i ojačao regionalnu suradnju, koja je nužna, osobito kroz prizmu stvaranja Europske Unije. Kao kratkoročni cilj skupa bit će apsolvirana jedna tema iz prošlosti, čiji najvidljiviji rezultat će biti trojezični zbornik radova, a kao dugoročni cilj doći će do razmjene misli i ideja i upoznavanja obrazovanih ljudi iz tri države, koji će nastaviti suradnju u nekim novim okolnostima, svakako i kroz gostoprimstvo u drugim  gradovima i državama.
Sa željom da sudjelujete na skupu najljepše Vas pozdravljamo.

4. Zarobljenički logori
5. Dezerterstvo
6. Preseljenje stanovništva
7. Položaj žena
8. Vjerske zajednice
9. Antisemitizam
10. Romska zajednica
11. Španjolska gripa
12. Zdravstvena i higijenska skrb
13. Školstvo
14. Novinstvo
15. Ratno gospodarstvo
16. Svakodnevni život
17. Promet i kretanje
18. Krijumčarenje robe
19. Promjene u graditeljstvu
20. Kulturni život
21. Vatrogastvo
22. Objavljeni izvori i bibliografija
23. Pomurje u arhivima zemalja Antante 
24. Kartografija Pomurja
25. Život na rijeci Muri-zlatarstvo itd.
26. Izložba fotografija i sl.
27. Dokumentarni film
28. Razvoj športa

Također, jedno od prvih novinarskih pitanja obično glasi: „Koliko imate članova trenutno?”, jer brojnije članstvo u javnosti daje veću vjerodostojnost našemu radu. Stoga Vas molimo da se učlanite u Povijesno društvo Međimurske županije, jer između ostalog, na taj način ostvarujete i sljedeće pogodnosti:
1. informiranje o aktivnostima Društva
2. mogućnost predlaganja projekata i objavljivanja pisanih radova
3. pravo glasa na izbornoj skupštini
4. besplatan primjerak godišnjaka za povijest, koji upravo pokrećemo (glavna urednica Petra Novinšćak)

Godišnja članarina stoji 30 kuna, a uplaćuje na žiro račun pd Međimurske županije 1100068649 pri Međimurskoj banci uz napomenu „članarina 2008., ime i prezime”.  Također vas molimo da popunjenu pristupnicu pošaljete našoj tajnici Ivani Puzak na e-mail. ivana.puzak@ck.htnet.hr
Ujedno Vas molimo, da ukoliko znate za još nekoga tko bi želio postati član da mu proslijedite ovo popratno pismo i pristupnicu.
Unaprijed zahvaljujemo

Pristupnica u „Povijesno društvo Međimurske županije”

Ime i prezime:__________________________________
Stručna sprema:_________________________________
Zaposlen u:_____________________________________
Interesi:_______________________________________
E-mail:_________________________________________
Telefon:________________________________________
Adresa:_________________________________________
________________________________________________
________________________________________________

Povijesno društvo Međimurske županije postoji već šest godina i iako djeluje u vrlo skromnim uvjetima, ostvarilo je iznimne rezultate, koji se ponajviše očituju u nakladničkoj djelatnosti i međunarodnoj suradnji. Mnogi su primijetili naš rad i pismeno ga ocijenili, a samo u Sloveniji je izašlo više pozitivno intoniranih članaka o radu društva, među kojima su neki i iz pera eminentnih znanstvenika. Puno pohvala dobili smo i iz Mađarske, Zagreba, a ponajmanje iz samoga Međimurja. Stoga nas je već sama činjenica da nam je prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić posvetio čitav broj „Hrvatskog sjevera” trebala razveseliti bez obzira na sadržaj. Osobito to mislimo zato, jer je riječ o jednom od najkvalitetnijih i najplodnijih autora u Međimurju zadnjih desetljeća. Međutim, tekst koji nam je uputio autor članka „Antihrvatski povijesni pamflet nakon 100 godina nagrađen hrvatskim prijevodom” iznenađujuće je nekorektan, pa smo ipak dužni razjasniti neke stvari javnosti radi.
Činjenica jest da je prijevod „Monografije Čakovca” loš. Koji su razlozi za to? Bio je to prvi prevodilački projekt Povijesnog društva u kojem smo imali vrlo skromna financijska sredstva i još manje vremena da ga napravimo kako treba. Naime, „Monografija Čakovca” izdana je 1905. i ako je trebalo napraviti reprint stota obljetnica izdavanja bila je idealno vrijeme za to. Bio sam urednik knjige, ali, na nesreću, upravo sam u finalnoj fazi realizacije projekta bio na višemjesečnom bolovanju i čitavi projekt došao je u pitanje. U zadnji trenutak, u prosincu 2005., došao sam bolestan na promociju knjige nadajući se da je knjiga dovršena na odgovarajući način. Ispostavilo se da postoje značajne greške u prijevodu i zbog toga ovim putem izražavam žaljenje. Naučili smo lekciju na bolan način i sada nam preostaje jedino obećati da se takav prijevod više nikada neće ponoviti. Od sada pa ubuduće sve prijevode koje će raditi Povijesno društvo raditi će po dva profesionalna prevoditelja, uz hrvatskog lektora i urednički pregled povijesne terminologije. Mnogi su nas usmeno prijateljski upozorili na prijevod i svima koji su to učinili zahvaljujem, kao što zahvaljujem i prof.dr. Bartoliću na pisanoj i vrlo detaljnoj analizi prijevoda. Upućujem sve one koji koriste naš prijevod „Monografije Čakovca” da obavezno pročitaju primjedbe iz „Hrvatskog sjevera.” Ali, kamo sreće da je ta analiza bila sve o čemu je autor članka pisao! Nikada ne bi ni pokušali odgovoriti na kritiku. Međutim, kritika teksta, iako iscrpna, čini se da je autoru članka bila tek povod za neke druge stvari. Kao prvo, on je objavljivanje knjige krajnje ispolitizirao i ustvari tvrdi da se prijevod uopće nije trebao napraviti. Na samom kraju članka napisao je u fusnoti dodatak koji predstavlja upravo tragikomično „brkanje krušaka i jabuka”. Naime, autor je rad Karoly Zrínyija povezao ni manje ni više nego sa djelovanjem „opsjednute” Srpske pravoslavne crkve, Čedomira Višnjića, Save Štrpca, pa čak i Denisa Latina. Treće, obzirom da se baš nikada ranije nije osvrnuo na rad Povijesnog društva niti je ikada došao na neku aktivnost u našoj organizaciji, on je ustvari preko jedne uočene pogreške nastojao obezvrijediti sve što je Povijesno društvo do sada učinilo. Što mu je to trebalo, da napada mlade ljude, kojima može biti djed, pitaju se mnogi? Realno bi od tako iskusnog čovjeka bilo očekivati blagu kritiku i dobronamjeran savjet.
Ipak, da budemo što više konkretni. Povijesno društvo Međimurske županije ne bavi se politikom, već strukom. Ne smatramo svoje susjede za neprijatelje, već se manirom laboratorijskih radnika nastojimo postaviti prema svim povijesnim temama značajnim za Međimurje, a osobito onima, za koje je prošao dovoljan vremenski odmak, računajući i zakonski.  Detalje o razlozima reprinta „Monografije Čakovca” objavio sam u uvodu samog izdanja, a ovdje mogu navesti još neke. Svi autori, koji su do sada pisali o povijesti Međimurja, uključujući i dr. Bartolića služili su se Zrínyjevom knjigom. Štoviše, mnogi su je prepisivali, a nisu čak ni priznavali da su se njome služili. Pa ako je ta knjiga već poznata svim znanstvenicima i inim piscima, zašto je ne bi upoznala i javnost u Međimurju? Osobito iz razloga da se ta knjiga ne bi više zloupotrebljavala. Nadalje, Zrínyjeva monografija jedina je ikada sustavnije napisana povijest grada Čakovca. Tužno, ali istinito. Zar je to krivnja Povijesnog društva osnovanog 2002. godine? Autor članka u „Hrvatskom sjeveru” je 1993. bio urednik reprinta knjige Rudolfa Horvata „Povijest Međimurja” u kojoj je pompozno najavio koje će sve knjige biti tiskane o povijesti Međimurja, pa tako i „Povijest Čakovca”. Naše pitanje glasi -zašto nije napisana ta knjiga, koja je eventualno mogla biti i po političkim ukusima modernog vremena? Prošlo je već petnaest godina od tog obećanja i očito je da takva knjiga nikada neće biti napisana, osim možda od strane Povijesnog društva. Također, iako je Horvatova knjiga pisana hrvatskim jezikom, priređivaču knjige potkrale su se brojne, štoviše, kardinalne pogreške. Prva i osnovna, on uopće nije pouzdano utvrdio kad je knjiga doista tiskana, pa je naveo da je to bilo 1907., a bilo je 1908!  Tako je javnost u Međimurju 2007. obilježavala „100 godina” prve „Povijesti Međimurja”, a oni koji su zaslužni za ovu zabludu samo su mudro šutili. Također, uvod u reprint problematičan je, jer nije naglašeno da je i ta knjiga, kao i Zrínyjeva uglavnom politizirana i poprilično nekvalitetna. Zašto priređivač nije u uvodu naveo da je, na primjer,  dr. Ivan Novak  imao vrlo loše mišljenje o knjizi, koja je se bavi „općim mjestima hrvatske povijesti”, „fragmentarna” je i „beskorisna za Međimurce.” Zašto nije navedeno da je Horvatova „Povijest Međimurja” umnogome odgovor upravo na Zrínyijevu knjigu? I na koncu, uvijek je delikatno reprintirati knjige pisane u ratnim vremenima, pa je pitanje zašto se priređivač nije ogradio od zazivanja Ante Pavelića na kraju iste? Stoga smo dužni postaviti pitanje priređivaču knjige-kakav je njegov stav o Anti Paveliću? Možda je ustvari i pravi cilj tog reprinta bio više politički motiviran, zamišljen kao rehabilitacija NDH kroz isticanje navodnog kulturnog preporoda u tom razdoblju, što je bio program nekih tiskovina devedesetih godina. A prava je istina da cenzura nikada nije bila stroža nego u vrijeme Pavelića, pa je o tome svakako morao razmisliti i Rudolf Horvat kad je 1944. nadopunjavao svoju knjigu iz 1908., koja je doista i trebala poslužiti prvenstveno političkoj, a tek sekundarno i znanstvenoj javnosti. Možda se autor odvažio na reprint Horvatove knjige, umjesto da napiše vlastitu, iz jednostavnog razloga jer sam ne bi mogao pisati korienskim pravopisom?  
Kad već nije imao vremena ostvariti svoje obećanje o pisanju povijesti Čakovca i Međimurja, zašto nam onda autor članka barem ne pomogne da popravimo ono što je on propustio. On ne piše o povijesti Međimurja, ali zato cijeli broj „Hrvatskog sjevera” posvećuje Povijesnom društvu. Ispada da se Povijesno društvo ne radi, autor ne bi u svojem časopisu imao o čemu pisati. Kritizirati, i osobito proskribirati, je lako, ali nas znanstvenika i osobito povjesničara u Hrvatskoj i Međimurju tako malo ima, da bi već i tog razloga trebali razvijati neku solidarnost. Ako je povremeno netočan prijevod arhajskog mađarskog jezika tako veliki problem u „Monografiji Čakovca” što bi onda tek trebali reći za brojne knjige, napose monografije, objavljene na suvremenom hrvatskom jeziku, koje su već gramatički na nivou osnovne škole? Mogli bi jedni drugoga „gaziti” i „ismijavati” u beskonačnost. Ali, ostaje pitanje da li je to konstruktivan ili destruktivan pristup razvoju ideja i misli. Samog autora i njegov „Hrvatski sjever” mogli bi itekako prekoriti po pitanju jezika. On svoju publikaciju zove časopisom za književnost, kulturu i znanost, što je vrlo nesuvisla konstrukcija, jer je književnost sastavni dio i kulture i znanosti. Urednička oprema časopisa je loša. Pazite ovu najavu članka: „Je li hrvatski književnici vjeruju ili ne vjeruju, svojim su doživljajima i iskustvom potvrdili da je Bog temeljno ljudsko pitanje”. Ne znajući što je pisac želio reći pretpostavljam da je smisao ove rečenice ovakav: „Bez obzira vjeruju li hrvatski književnici ili ne, svojim doživljajima i iskustvom priznaju da je Bog temeljno ljudsko pitanje”, pa se to moglo i daleko jasnije reći.  Što se tiče članka u kojemu se bavi nama, u samom naslovu autor piše „nagraden” umjesto „nagrađen”, što je neoprostivo. Zatim u tekstu griješi nebrojeno puta. Na primjer, piše zarez gdje nije potrebno (npr. ispred veznika  jer), a tamo gdje je nužan izostavlja ga (npr. umetnuta zavisna rečenica). Griješi u upotrebi navezka jer se iz stilskih razloga na kraju određenih oblika riječi dodaje navezak a, no autor ga nebrojeno puta ispušta (npr. mađarskoga jezika, a ne mađarskog jezika). Velika je pravopisna (i morfološka) pogreška kad umjesto imenice svjetlo piše pridjev svijetlo (”… još uvijek čekaju svijetlo dana…” - str. 51.)  Često je i stilski nepotrebno ponavljanje (”Potisnute su agresivnim pseudopučkim tvorevinama, velikim dijelom i zbog toga što su u najvećem dijelu danas nedostupne širem općinstvu.) - str. 51.) Griješi u pisanju  priloga - umjesto izdaleka piše iz daleka (”… registar imena ni iz daleka nije potpun.” - str. 51.). i upotrebi veznika - upotrebljava sastavni veznik niti tamo gdje bi trebalo upotrijebiti sastavni veznik ni (npr. “…moglo se dogoditi da se pojavi knjiga koju niti Horthyjev okupatorski režim ne bi
objavio.” - str. 52.). Autor enklitike potpuno pogrešno stavlja na mjesto proklitika (npr. “… a posebnu ulogu u tomu je trebao igrati Čakovec”; ili: “Ugarski sabor je vršio pritisak…” - str. 52. i str. 53.) i nepotrebno piše velika slova (”…ponikao je u Međimurju lijepi broj hrvatskih kulturnih društava, zborova i Seljačkih sloga…” - str. 56.). Nadalje, prijedlog unatoč u rečenici uvijek otvara mjesto dativu, a ne genitivu (umjesto unatoč zabrane treba unatoč zabrani - str. 56.). Prijevodi imena tipa Lajos u Ljudevit su besmisleni (str. 57.), a pisanje mađarskih imena svakako zahtijeva korištenje apostrofa, kao što i hrvatski jezik zahtijeva pisanje kvačica. Tako se ispravno piše Zrínyi, a ne Zrinyi. Zatim, u 3. licu jednine perfekta treba upotrijebiti krnji perfekt, odnosno bez pomoćnoga glagola (”…također se je oglašavalo bubnjem.” - str. 58.). Toliko o gramatičkim greškama, a stilskih grešaka autor je pak napravio toliko puno da ih doista ne bi imali prostora sve pobrojati čak ni kad bi to htjeli. Nije li zato pretenciozno da autor koji se tako teško snalazi s hrvatskim jezikom proziva nekoga za nepismenost, a sve pod krinkom predstavljanja sebe kao tumača „državotvornog hrvatstva”. I što bi bilo da sad, u stilu autora, na kraju ovog odgovora napišem da je cinično da se „državotvorni” časopisi objavljuju u crvenoj boji istovremeno kad se po školama promovirala „zloglasna” slikovnica „Crveni medo”?
Obzirom na sve navedeno vidljivo je da se u članku na koji odgovaramo ne radi o finoj znanstvenoj kritici, već o kritizerstvu i osobnoj promociji, pa stoga. nemamo namjeru dalje polemizirati s autorom članka u Hrvatskom sjeveru. Ako se on želi dokazivati kao autoritet po političkim pitanjima neka kao 2000. osnuje listu za izbore, pa neka ponovno provjeri što javnost misli o njegovim političkim stavovima. Ako se, pak, želi „pomladiti” komuniciranjem s članovima Povijesnog društva, neka nam se javi za jedan normalan radni sastanak, pa ćemo našom energijom uz njegovo iskustvo napraviti nešto korisnije za Međimurje od ustvari nepotrebnog polemiziranja putem tiska.